Naša junačka Krajina u najužem smislu zahvata skrajnji sjeverozapadni kut Bosne. U srcu toga divnoga kraja, među brdima leži varošica Cazin, glavno mjesto cazinskog kotara. Teritorij ovog kotara u glavnom se podudara s teritorijem nekadašnje Ostrožačke kapetanije, kojom su upravljali preko 250 godina kapetani iz plemićke porodice Beširevića, te se po njima ovaj kraj nekoć zvaše Beširevića nahija. Za turske uprave bijaše ta nahija sastavni dio Bosanske Krajine ili Turske Hrvatske, čiju prošlost slave brojne junačke pjesme.
Pokojni naš historik Rade Lopašić ocrtao je prošlost jednog dijela Bosanske Krajine u djelu „Bihać i bihaćka Krajina”. Cazinski je kotar pun prirodnih krasota, starih kula i gradova, a stanovnici su priprosti, vanredno dobri, susretljivi i dočekni Ijudi. Ko je proputovao Hrvatsko Zagorje i nakon toga prošao ovaj kutić Bosne ili obratno, opaziće veliku sličnost između ova dva kraja, I da se slučajno u ovome kraju rodio Antun Mihanović, bio bi i kao rođeni Krajišnik pjesnik „Lijepe naše domovine”.
S prijateljem i uvaženim alimom Hadži Mehmed ef. Handžićem prošao sam u kolovozu 1934 prvi puta cazinski kotar i otvoreno priznajem, da mi je žao, što se davno prije nijesam. onamo zaputio. Prošao sam dobar dio Evrope, ali se nigdje ni. sam tako ugodno osjećao kao u ovom zakutku.
I.
Cazinski kotar zaprema 666 km sa 54 865 stanovnika, 82 na km2 te spada medu najbolje naseljene krajeve naše domovine. Sa zapada graniči slunjskim, sa sjevera vojnićkim i glinskim, sa istoka krupskim, a s juga bihaćkim kotarem. Ove su granice prirodne i političke. Jednim dijelom zapadne granice (Tržački Rašteli, Šturlić) teče Korana, sjevernu granicu čini Glina od Maljevca do Kamenog mosta, a južnu Una od Kostela do Crnog Jezera, dok vrlo malenim dijelom istočne granice teče potok Novaci.
Sadanje granice prema zapadu i sjeveru ima ovaj kraj od 1791, a istočna i južna granica nastala je 1851 prigodom reorganizacije Bosne, kada je ureden zasebni ostrožački kadiluk sa sjedištem u Cazinu. Ovom su zgodom pripojeni Mutnik, Tržac i Vranograč sa svojim okolinama tom kadiluku i to, prva dva grada odvojena su od bihaćkog, a treći od krupskog kadiluka. Teritorij nekadanje ostrožačke kapetanije bio je sastavni dio kamengradskog kadiluka.
G o r e. Sav je ovaj kraj vrlo pitom. Tu se izmjenjuju niska brda i humci s dolovima, natopljenim potocima i rječicama, a šuma svojim zelenilom zaodijeva i brdo i dol. Samo ponegdje ukazuje se golo stijenje. Prilično visoko iznad korita Une stere se malo Ostrožačko polje. Najviša su se brda okupila oko Cazina i Pećigrada, poprečna im je nadmorska visina 400—500 m.
U Cazinskim brdima ističu se „visinom” Mulkovac (510 m) Vlaško groblje (482 m) i Dubravi (520 m), a u Pećkim brdima Kudić brdo (522 m). Najviši je vrh ovoga kraja Mala Gomila (797 m). U tim brdima ima više pećina, a najinteresantnija je pod Radotinom kulom u predjelu Karaula što leži kojih 6 km. prijekim putem od Cazina u pravcu prema Peći. U ovim brdima ima ugljena, željeza, barita i drugih ruda. Jedino se vadi barit nedaleko od Podzvizda (od 1933).
V o d e. Svuda ima manjih vrela, potoka i rječica. Skoro sve vode ovog kraja teku u Koranu i Glinu, pritoke Kupe. Pod starim gradom Tržcem salijeva se u Koranu rječica Mutnica, koja postaje od Radetine i Čajina potoka. Radetina izvire u predjelu Karaula, a Čajin potok blizu Cazina. Kod Šturlića prima Korana potoke Šturlovu i Platnenicu. Kladušnica izvire iz pećine pod gradom Peći. Teče u glavnom prema sjeveru i salijeva se u Glinu. S lijeve strana prima potok Graborsku što protječe kroz Veliku Kladušu.
Kod sela Šumatac salijeva se u Kladušnicu Rijeka, što se sastoji od potoka Karlinca i Doline, a izviru ispod grada Todorova. U Dolinu utječe potok Hamam, a izvire u istoimenoj dolini pod brdom Čardakom. Nakon sastava Karlinca i Doline niže se više mlinova niz Rijeku i svaki ima naročito ime, a zovu se: Mlinac, Gornjak, Srednjak, Novak, Strmnak, Trica, Palutan, Kukarica, Varmaz, Miško, Glavaš, Hozo, Libo i Cardak. U Glinu se blizu Kamenog mosta ulijeva Glinica, a pripada samo jednim dijelom ovom kotaru, jer joj je izvor kraj Bužima.
Desni su joj pritoci Novaci i Vrnogračnica; prvi izvire u selu Mrcelju, a drugi ispod brda Vrleti kraj Vranograča. Horljava se sastoji od više malih izvora kod grada Stijene i nakon vrlo kratka toka ponire i ponovo izlazi kod sela Miostrah, a salijeva se u Unu. Od svih ovih potoka i rječica vodom je najobilnija Kladušnica. Na svim ovim vodama ima mnogo mlinova. Klima je u ovom kraju umjerenokontinentalna.
S t a n o v n i š t v o. Po predmetima od kamena, kosti, ilovače, bronca i željeza, što su iskopani 1891 i 1894 u gradini Čungar, sahat hoda od Cazina na jugozapad, jasno je, da je ovaj kraj bio nastanjen još u mlađe kameno (neolitsko) doba. Tom je zgodom nađena i jedna kaciga od bronca, etruškog oblika, a ubraja se među najvrednije predmete prehistorijske zbirke sarajevskog muzeja. Najstariji stanovnici bijahu tu Japodi, ilirsko keltsko pleme.
Njih su pokorili Rimljani 35 g. prije I. Ubrzo iza toga Japodi se romaniziraše poput drugih plemena i naroda. U ovom je kraju nađeno i ostataka iz rimskog doba (Velika Kladuša). Od dolaska južnih Slavena u ove zemlje bio je ovaj kraj sastavni dio hrvatske države sve do pada pod Turke. U tom vremenu nije sadašnji cazinski kotar činio jednu političku cjelinu, no su njegovi dijelovi pripadali raznim županijama. Isto je tako bilo i u crkvenom pogledu. Pouzdano se zna, da je tu bilo mnogo katoličkih crkvi, a to znači, da je taj kraj bio i u srednjem vijeku dobro naseljen. Tu je bilo vlastele, koja je imala kmetove, a i slubodnih plemenskih općina.
O svemu tome govori opširno Lopašićevo djelo „Bihać i bihaćka krajina”. Od 1575. do prvih decenija 17. stoljeća zaposjedoše Turci teritorij na kome je sada ovaj kotar, ali se uslijed toga nije ni ovdje kao ni u ostaloj Bosni desila skoro nikakva promjena u narodnosr.om pogledu, ali jest u pogledu vjere. Za vrijeme turske okupacije nešto je naroda uskočilo na kršćansku stranu, ali je većina ipak ostala na očinskoj grudi, zamžjenivši katoličku vjeru islamskom dragovoljno, a ne pod silu. Učinili su to ponajviše kmetovi, da se dočepaju lične i imovinske slobode, jer su ih njihovi gospodari strašno tlačili i kinjili.
To i jest glavni razlog da je u ovome kraju bilo za turskog vremena najmanje kmetova i najviše malih posjednika, koji su svoju zemlju sami obrađivali. Uz ove starosjedioce, nove muslimane, naselilo se poslije turske okupacije nešto muslimana i iz unutrašnjosti Bosne. Turci su tu naselili i nešto pravoslavnog elementa i povjerili mu razne službe. Više se puta dešavalo, da su pravoslavni stanovnici uskakali u kršćansku zemlju. Suvremeni ih izvori zovu Vlasima. U dva maha povećao se broj muslimana u ovom kraju i to 1689. iseIjenicima iz Like i 1790. iseljenicima iz Cetingrada.
Ali nakon ulaska Austrije u Bosnu 1878. iselilo se do 5.000 muslimana iz ovoga kraja u Tursku. Može se reći, da su stanovnici Krajine, a naročito ovog kraja, za cijelo vrijeme turske uprave četovali sa braćom onkraj Korduna. Svaki čas napadali su jedni na druge robeći i paleći i o zlu radeći. Sam Bcg zna, koliko se tu prolilo bratske krvi.
Najžešća su četovanja bila u 17. stoljeću i najviše je junaka serhadlija ili Krajišnika iz ovog vremena, čija se imena i djela slave u krajiškim pjesmama. Posljednji put digoše se Krajišnici na oružje 1878. i ostadoše u borbi sa Švabom posljednji. Sva je Bosna i Hercegovina bila pokorena, a na Pećkim je brdima još puška pucala, dok konačno ne pade i Mujina Kladuša 20. listopada, dakle puna dva mjeseca iza zauzeća Sarajeva.
Narodni je govor ovdje ikavski, a u njem je vrlo malo turcizama. Ima tu i vrlo čudnih običaja s kakvim se ne sretamo u ostaloj Bosni. Od ukupnog broja stanovništva 41.630 je muslimana, 10.726 srpskopravoslavnih i 840 katolika.
Zanimanje stanovnika. I .ovdje je glavna grana narodnog gospodarstva ratarstvo i stočarstvo i od toga živi najveći broj stanovnika. Vrlo je malo trgovaca i obrtnika. Pored kukuruza, glavne žitarice, sije se pšenica, ječam, zob i raž. Uz to uspijeva razno voće. Dobro rode orasi, kesteni, jabuke. kruške, šljive i breskve. God. 1875. radilo se mnogo na unapređenju voćarstva u Bosni, pa i ovaj kraj nije u tome zaostao.
Od industrijskih biljaka uspijeva ovdje lan i konoplja. Od povrća najviše se sije krumpir. Po nekim predjelima uspijeva i vinova loza. Od domaćih životinia na prvom su mjestu konji i goveda, a tek onda sitna stoka. U ovom kraju nema nikakvog naročitog obrta. Tkanje raznog veza cvate kao kućni obrt. Vrlo dobe makate i ćilime tkaju u Pećigradu, a i po drugim selima. Po selima izraduju se cigaraluci, kašike (Koprivna), štapovi, šklopci i razno posuđe.
Doskora bilo je ovdje odličnih narodnih pjevača, koji su pjevali junačke pjesme uz tamburu po begovskim odžacima j kahvama. Nekima bijaše pjevanje jedino zanimanje, dok su se drugi bavili uz to i drugim poslom. Većini tih pjevača ne zna se danas ni za ime, dok se nekolicini očuvao spomen u predgovoru treće knjige Matičinih „Hrvatskih narodnih pjesama”, što ga je napisao dr. Luka Marjanović. Najznamenitiji pjevač prve pole prošlog stoljeća bio je Ćerim Čajić.
Bio je pjevač zadnjeg ostrožačkog kapetana Muratbega, a znao je, kako kažu, 366 pjesama. Umro je oko 1845. u Cazinu. Sin mu Mahmut i unuk Maše također su pjevači. Maše je i danas živ, zdrav i veseo, ma da mu je oko 90 godina. Inokosan je, a živi preko 30 godina bez kuće i kućišta, ali kaže da se nikad nije napatio. Za nj se brinu dobri Ijudi.
Glavne su mu potrebe kahva i duhan, a pod krov ga prima svaki Krajišnik. Sva mu je imovina u šarpelju. Znade preko 100 pjesama, ali već drugu godinu ne pjeva, jer ga je grlo izdalo, ali kazuje rado pjesme. On je danas posljednji „pivač” one vrsti, kakvi su bili oni, koji su pjevali za zbornik „Matice Hrvatske”.
P r o m e t. U ovom kraju nema niti jednog kilometra željeznice. Dobrim cestama povezana su sva važnija naselja, kao i sa susjednim mjestima (Bihać, Krupa, Glina i Karlovac). Poštu. i brzojav ima Cazin, Velika Kladuša i Vranograč.
D u h o v n a k u l t u r a. Prelazom katolika na Islam nestalo je u ovom kraju i posljednje crkve, ali se nekim i danas tragovi vide. Držim, da je prva džamija sagrađena u Stijeni valjda odmah: iza njena pada u turske ruke, a to se desilo 1575. Sada u cazinskom kraju ima 53 džamije i ) mesdžid.
U Cazinu je najveća, a u Vel. Kladuši najljepša džamija. Ove su dvije džamije jedine s kamenim munarama. Koliko se zna, najstarija je sada džamijska zgrada u Pećigradu, sagrađena 1182. (1768). 30 je džamija u vrlo dobrom, a 12 u slabom stanju, a ostale su polusolidne. Ove džamije nemaju vakufa kao po ostalim mjestima. Njihi izokolni stanovnici popravljaju, grade i izdržavaju.
Uz svaku je džamiju džematska kuća, u kojoj stanuje imam. Džematlije daju imamu žito i drva. Ko ima jednog konja, dužan je imamu dotjerati tovar drva, a ko ih ima više, kola. Od svake muške glave iznad 12 godina dobiva imam varičak. To doba zove se „otvor za varičak”. Ove bi običaje valjalo tačnije opisati, jer ih u ostaloj Bosni nema. Srpskopravoslavni imaju 8 crkvi u četiri parohije.
Prvu crkvu sagradili su u selu Rujnici, kako mi reče g. kustos Milan Karanović, za vezirovanja Topal Šerif Osman paše, dakle između 1861 — 1869. Od ovih je crkvi najljepša u Vel. Kladuši, a najveća u Pištalinama. Osnovnih škola ima 18 (dvije su sada u gradnji), a polazi ih oko 1500 djece. Srednjih i stručnih škola tu za sada nema. Pored osnovnih škola ima 51 mekteb i to 17 ibtidaija, 19 jednogodišnjih i 15 t. zv. sibjanmekteba.
Cazinski je kotar razdijeljen u 11 imamata. U Cazinu je bila i medresa, a zatvorena je 1920 godine. Njena zgrada s mesdžidom spada među ljepše zgrade tog mjesta, a sazidana je pred nekih 40 godina na mjestu stare medrese, što ju je podigla vilajetska vlada 1867. na molbu zastupnika ovoga kraja u vilajetskoj skupštini. Prvi je muderis bio Mustafa ef. i otpočeo je s predavanjem prvih dana ožujka 186S!.)
Za islamsku prosvjetu ovoga kraja bio je ovaj zavod od neprocjenjive vrijednosti i velika je šteta što je zatvoren. Vrijedno je spomenuti da je ovu medresu izdržavala općina, jer je to jedini slučaj u našoj zemlji. Za prosvjetu i napredak ovoga kraja stekao je osobitih zasluga nekadanji kotarski predstojnik Atif ef. Bahtijarević (1899—1905).
Od ustanova za narodno zdravlje postoji od 1893 bolnica u Cazinu, lijepo uredena ambulanta u Vranograču (od 1930) i ljekarna (apoteka) u Cazinu (ođ listopada 1932). God. 1873 harala je u ovom kraju kolera. Cazinski kotar pripada Vrbaskoj banovini, a djeli se u 7 općina. Ispostava mu je Velika Kladuša (od 1892).
II.
N a s e lj a. Sela su razbijenog tipa, t. j. kuće su u njima raštrkane, a tome će biti glavni uzrok što je ovo bila granica, te se tako lakše mogao čuvati imetak od pljačke i vatre pri navalama. Kuće i ostale zgrade građene su od drveta. Uprizemlju drže marvu, a nad tim su sobe za stanovanje. Vrijedno je spomenuti, da po sobama nema okolice, pa čak ni banjice (hamamdžik). Ovo vrijedi i za kuće po većim mjestima, koje su građene i u najnovije doba.
Ovdje ću progovoriti koju o onim mjestima, koja su igrala važniju ulogu u našoj prošlosti i u kojim su se do danas očuvali tragovi utvrdama i kulama još iz srednjeg vijeka, obraćajuć naročitu pažnju njihovoj prošlost od pada pod Turke pa do danas. jer je njihovu prošlost prije Turaka obradio Lopašić u već spomenutom djelu.
Neke je od ovih gradova opisao i Dr. Ćiro Truhelka u svom lijepo ilustrovanom djelu „Naši gradovi” (Sarajevo 1902). Prema tome će ovdje biti govora o Ostrošcu, Stijeni, Cazinu, Mutniku, Tržcu, Šturliću, Pećigradu, Todorovu, Vranograču, Podvizdu i Kladuši.
O s t r o ž a c Putujući cestom ili željeznicom od Krupe prema Bihaću prolazimo 26 km dugom sutjeskom, kojom teče Una i prije no ćemo izaći iz nje u plodnu Bihaćku kotlinu, ugledaćemo iznad lijeve obale ove rijeke, na rubu jedne kose, stari grad i u njemu dvorac (Schloss) poput onih po Tirolu, što u ovom kraju iznenađuje, ako čak i ne smeta obrazovana putnika.
To je nekoć slavni Ostrožac. Pod njim je željeznička postaja Srbljani, na desnoj obali Une i veliki drveni most. Od željezničke postaje vodi cesta vrlo neznatna uspona do sela i starog grada Ostrošca (5 km), dok pješak prijekim putem stiže za 30 minuta. Ovo je danas ujedno i glavni drum u cazinsku Krajinu s ove strane, dok je stari put Bihać—Cazin udarao od Bihaća desnom obalom Une do sela Vrbašića. a onda preko Une na kulu Risavac i dalje.
Sve do prvih dana veljače 1873 ovdje se prelazilo lađom. God. 1872/3 sagrađen je tu drveni most dig. 208, a širok 7 neimarskih aršina. Ostrožac je danas seoce s nekoliko kuća, ima lijepu džamiju (sagrađena 1898), mekteb i osnovnu školu, otvorenu prije nekoliko godina. Oko džamije je veliko groblje, u kome se ističu grobovi nekih članova porodice Beširevića. Uzgred budi rečeno, da su po Krajini nišani (nadgrobni spomenicl) neobično visoki i često vrlo lijepo isklesani.
Ovdje je sijelo ostrožačke općine. Nedaleko je selo Prosić, rodno mjesto pjevača Alije Prosić Babića. Ostrožački je grad prodao Mehmedbeg Beširević bihaćkom okružniku Lotharu Berksu (1896—1905), koji ga je restaurirao, sagradio onaj dvorac (između 1900 i 1902) i tu proveo zadnje dane života i u njem umro 23. prosinca 1919 Da Ostrožac ne dijeli sudbinu ostalih sredovječnih bosanskih gradova, valja zahvaiiti viteškoj naravi Berksovoj. Njegov sin, također Lothar, čini lijepe usluge izokolnoj sirotinji.
Prošlih je godina preko zime i gladnog proljeća prehranjivao i siromašnu školsku djecu. Grad i dvorac zajedno čine neku vrst muzeja, a čuvar Petar rado provede stranca i pokaže mu sve, što je vrijedno da vidi. Ostrožac se spominje prvi put 1286 kao grad moćnih knezova Babonića Blagajskih i u njihovoj je vlasti bio do 1552, kada ga sud dosudi Antunu Bakšiću. God. 1563 bila je u njem krajiška straža od 40 momaka. 13 studenog 1577 pao je u turske ruke.
Zauzeo ga je onovremeni bosanski sandžak Ferhadbeg Sokolović. Na 1 kolovoza slijedeće godine zauze vojska Kewenhiillerova ovaj grad, ali nakon tri mjeseca ponova ga zaposjedoše Turci. Od 1578 do osvojenja Bišća 1592 sjedio je ovdje sandžakbeg novoustrojenog sandžaka. Kada je stolica sandžaka prenešena u Bihać, postade Ostrožac sijelo dizdara i kapetana.
Do grada je bio varoš. Sva je prilika da su u Ostrošcu bili kapetani Beširevići od osnutka kapelanije pa sve do ukinuća ove ustanove u Bosni 1834. S porodicom Beširevića u Ostrošcu sretamo se prvi put u poznatim izvorima 1641. Po nalogu iz Graca izvijestio je Vuk Krsto Frankopan austrijskog nadvojvodu u Gracu 1641 o onim Turcima sa granice, koji se često zalijeću u Hrvatsku i četuju, a među inim spominje braću Mumina i Mustafu Beširevića iz Ostrošca i dodaje da su oba harambaše.
Kad narodna pjesma u raznim zgodama nabraja junake sa Krajine uvijek spominje: „Od Ostrošca dva Beširevića”. Koliko za sada znam, bili su kapetani Ostrošca između 1690 i 1836: Osmanaga (1690-1727), Ibšir (bio oko 1730), Hadži Bešir, sin Ibširov (od 1766 do iza 1771), Abdul Muminbeg (oko 1784), Husein sin Osman kapetana (umro 1784). Mehmedbeg (oko 1806), Salihbeg sin Ibrahimbegov (1822), Muratbeg sin Mehmedbegov (1824—1836).
Osmanaga Beširević prvi je po imenu poznati kapetan ostrožačke kapetanije. Njega jedinog spominje Lopašić i o njemu se pohvalno izražava. Tridesetsedam godina vršio je tu službu. Oko 1700 istiću se uz njega još dizdar ovoga grada Muhamedaga, ćeheja Sefer Kalauzović, odobaša Omer Kapić, hodža Mehmed i harambaša Hajdaraga Hokić. U jednom pismu zadaje Osmanaga čistu viru Muhamedovu, da će platiti neki dug dvoici kršćana.
Gore spomenuta gospoda ostrožačka spominju se u više pisama, koja rade o otkupu sužanja kršćana i muslimana. Ovdje donosim jedno Osmanagino pismo, koje je priopćio Lopašić, a glasi: „Od mene Osmanage Beširevića plemenitomu i uzvišenomu i svake gospodske dike i časti dostojnomu gospodinu Karli Gusiću, vicekapitanu Ogulinskom lipi poklon i veliko drago pozdravljenje kao junaku na poštenoj Krajini.
A po tom toga ne mogu drugačije učiniti, nego ti još sada pisati za ovi put, jere ti evo šaljem četrtu ali petu knjigu, da mi nisi poslao odpisa, nego jedan po Vuku Striki. Ali, gospođine, meni nije hasne od tvojih knjiga, kad mi nije moga sužnja na sridu, niti moga blaga, koje sam pustio na tvojoj slofoodnoj viri. Nego, gospodine, evo ti šaljem još sada knjigu zaradi moga sužnja Marka Tataiovića, da mi ga šalješ glavom na sridu onako, kako je zakon krajični, da nečinimo na Krajini prezakonje, što nije bilo do sada od take gospode, niti od tebe gospodine.
I ja se ufam, da nećeš ni meni na svojoj viri moga blaga ustaviti, nego mi kali (postavi) na sridu glavom Marka. Ako mi ga sada nepošlješ, veće ti posli ove knjige pisati neću, veće hoću učiniti, što ja znao budem. Ali hoću još sada počekati, jere se nadam, da nećeš svoju viru ostaviti za jediioga Vlaha; jer nisu to ni tvoji stari činili, nećeš ni ti izgubiti glasa svoga. I da si zdravo na toj Krajini. Amen.*) Osmanagina je zasluga, da su u vlasti Porte ostali pogranični gradovi Cetin, Furjan, Šturlić i Podzvizd.
Grad Ostrožac imao je dva dijela; južni se zvaše gospodski, a sjeverni narodni. U gospodskom je sjedio kapetan. Pričaju ljudi, da je taj dio sagradio Osmanaga Beširević. Nasljednik Osmanagin bio je Ibšir kapetan. a proslavio se kao junak pri navali austrijske vojske na Bosnu 1737. Biće, da je sin Osmanagin. Ne zna se, kada je bio kapetanom Husein sin Osman kapetanov, a umro je 1199 (1784/85) i pokopan u groblju kraj današnje džamije.
Husein nije bio do smrti kapetan, jer se između 1766 i 1771 spominje kao kapetan sin Ibširov Bešir, koji je bio hadžija. Iz jednog sarajevskog sidžila saznajemo, da je bio oženjen Zejnebom kćerkom nekog Omerbega iz Čokadži Sulejman mahale. Vjenčao se u Sarajevu 11 zilhidže 1181 (29 IV 1768). Proširio je grad u Peći. Pod njegovim zapovjedništvom krenulo je 1771 god. 3000 Bošnjaka na Rusiju.
U toj vojsci bila su mu podređena još dva kapetana. Što je kasnije bilo s Bešir kapetanom, ne zna se. Njegov sin Abdulmuminbeg bio je ostrožački kapetan u rujnu 1784, kako se vidi iz jednog mahzara. Mehmed Beširević bio je kapetan krajem 18 i prvih godina 19 stoljeća. Popravio je grad u Velikoj Kladuši.
Ne znam, da li je njega ili mu sina Muratbega svrgao zloglasni Dželal, ali znam, da je na predlog ovog paše postavljen za kapetana SaI lihbeg sin Ibrahimbegov fermanom od 10 muharema 1238 (27IX 1822), ali je bio vrlo kratko,6) jer već 19 kolovoza 1824 sjedio je u Ostrošcu kao kapetan Muratbeg sin Mehmedbegov. Toga je dana izdao Sirri Selim paša bujruldiju, kojom se nalaže da se živi ili mrtvi pohvataju vođe bune na Krajini: bihaćki kapetan Mehmed, ostrožački Murat i Hasana Pećki.
Ova se pobuna po njih povoljno svršila, jer su sva trojica ostali na svom mjestu i dalje. Muratbeg je bio zet Hasanage Pećkog, s kojim nije živio u najboljoj ljubavi. Uz Hasanagu je bio sav kraj od Peći na sjever i dok je on živio, bila su dva gospodara u ovoj kapetaniji. Kako su njih obojica uznemirivali i susjednu Hrvatsku, sigurno na intervenciju bečkog poslanika u Carigradu, izdan je krajem redžeba 1246 (prva pola siječnja 1831) ferman, a cirkulirao je po svoj Bosni i Hercegovini, kojim im se strogo zabranjuje prelaz preko granice i haranje)
Cijela je Krajina bila protiv reforama Mahmuta II, a kad još dođe do ukidanja kapetanija i uvođenja muselima, plane na Krajini ustanak, kome bijaše na čelu petrovački kapetan Mustajbeg Šinikčić, a glavni mu drug u tome bijaše Muratbeg i Beširević. Bihaćki kapetan Mehmedbeg Bišćević pristao je uz reforme i postao zato muselim, a narod ga zbog toga još više zamrzi. Kako je Krajina od zametka bila na vojničku uredena, to je ovdje ustanak bio puno ozbiljniji no u drugim krajevima Bosne.
Ma da je bihaćki kapetan bio na Krajini primus inter pares, ipak je ostrožački bio najjači, te prema tome u ovakim zgodama više se pazilo na nj no na drugu dvojicu. U njegovoj su kapetaniji bili gradovi: Ostrožac, Cazin, Stijena, Šturlić, Peći, obe Kladuše i Podzvizd, a u njima je po Lopašiću bilo oko 1830 godine 4150 oružnika i 41 top, dok su tri kapetanije (bihaćka, krupska i ostrovička) zajedno imale u to doba u 14 gradova 4820 oružanih ljudi.
Da ova buna na Krajini nije zauzela maha kao Husein kapetanov ustanak (1831—32), uzrokom je vojska karlovačkog generaia, koja je prodrla preko granice i kod Velike Kladuše porazila Muratbegovu 17 listopada 1835. Ovaj je ustanak najskuplje platio Muratbeg. Njega je Vadžihija 1837 prognao, a rod Beširevića, tu pravu krajišku vlastelu, stjerao na prosjački štap.
Muratbeg se nije više vratio u svoj zavičaj, nu kad mu je 1843 dozvoljen povratak u Bosnu, nastani se u Livnu, kod sestre Ajiše, udove iza kapetana Ibrahimbega Firdusa i tu zaklopi oči 1262 (1846) kao posljednji kapetan i gospodar Ostrošca i zadnji član kuće Beširevića, koji je igrao vidniju ulogu u prošlosti Krajine. Njegovom je smrću završena povijest ove porodice, s kojom je u najužoj vezi prošlost ovoga kraja preko 300 godina.
Prije i poslije turskog zauzeća bijaše Ostrožac nešto veće mjesto. Odmah po zauzeću sagrađena je u samom gradu džamija, kojoj se podor vidio još prije restauracije grada. Ovo je valjda i razlog, što se onaj dio grada do ulaza zvaše narodni grad, a onaj, gdje je sada dvorac, gospodskl. Tu je bila i sahatkula. Za turskog vladanja udarale su više puta čete bečkog ćesara na Ostrožac te palile i robile njegovu okolinu.
S t i j e n a (Stina, Bila Stina) je malo mjestance pod Jakubovića brdom uz riječicu Horljavu, a na cesti Cazin—Krupa, s nekoliko kućica, dućana i kafana. Sjedište je općine i imamata. U bedemima staroga grada je džamija, mekteb i škola (otvorena 1929). Današnja je džamija sagrađena polovinom prošlog stoljeća. Preko sto godina imami su u toj džamiji iz porodice Bajrića.
Sadanji imam Šerif ef. Bajrić, starac od 70 ljeta vrlo je obrazovan čovjek i prava slika starog Krajišnika. Nauke je svršio u Carigradu i premda je mogao dobiti mnogo unosniju službu, on je nije tražio samo da bi mogao ostati u rodnom kraju Imamsku službu vrši preko 40 godina. Gospodari Stijene bijahu knezovi Babunići Blagajski, uz Zrinjske i Frankopane najmoćniji hrvatski velikaši.
Turci su zauzeli ovaj grad 1575 bez ikakva otpora, jer su stražari bili otišli tražiti hranu. Ovo je prva utvrda i prvo mjesto u cazinskom kotaru, Što ga zauzeše Turci. Vjerojatno je tu podignuta i prva džamija. Grad je prilično sačuvan. Uz sredovječni dio grada sazidali su Turci nov i vrlo tvrd grad sa četiri tabije. Desilo se to 1185 (1771), kako tvrdi natpis nad kapijom, što ga je sastavio neki Mustafa.
God. 1641 bio je tu neki Muharem na glasu harambaša. Lopašić spominje nekog Ramadanagu kao zapovjednika Bijele Stijene i Krupe 1694 i kaže, da je Stijena pripadala krupskoj kapetaniji i da je tu sijelo dizdara. Još prije no su ju Turci zauzeli bila je usko vezana uz Ostrožac, a pripadala je ostrožačkoj kapetaniji i 1756 kao i kasnije, što se vidi iz tri originalna berata, koji se sada nalaze u posjedu gospodina Alije Omanovića u Cazinu.
Iz ovih berata saznajemo, da je posadu u Stijeni sačinjavao treći odjel azbana i prva odaja od četvrtog odjela (džemat). Aga trećeg odjela azbana bio je 1756 Šaban sa 10 akči dnevne plaće, a 1809 aga četvrtog odjela prve odaje Velija, a doadžija Kurt. U pjesmama se spominje od Stine Burza bajraktar. Burzića ima i danas ovdje.
C a z i n. Ovaj je grad, otkako se za nj zna, bio u vlasti kninskih biskupa, od kojih su neki u njem i stanovali i to nakon što je Gazi Husrevbeg zauzeo Knin 28 svibnia 1522. God. 1563 bila je u Cazinu krajiška posada od 20 momaka. Zauzeo ga je bosanski sandžakbeg Ferhatbeg Sokolović 18 srpnja 1576 i tu smjestio posadu od 130 pješaka i 50 konjanika. G. 1630 sjedili su ovdje četvorica aga, a Cazin je tada brojio 100, a sa bližim selima 300 kuća i mogao podići 300 vojnika.
God. 1641 bili su ovdje na glasu kao četovođe Huseinaga Šehović i bajraktar Kličković. 1796 bijahu zapovjednici cazinske posade Osmanaga i Šabanaga, što saznajemo iz jedne potvrde o primitku beriva iz mukate kreševskih rudnika. U doba ostrožačkog kapetana Ibšira bijaše Cazin sijelo pobune protiv tog kapetana, a razlog tome bijahu plaće kapetanske vojske.
Od sloma Huseinkapetanova ustanka pa sve do dolaska Omer paše Latasa i poraza Krajišnika pod Krupom 1851 bio je ovaj kraj potpuno neovisan. Ma da su se vode Krajišnika Alija Kedić, Ibrahim ef. Kapić i bajraktar Redžić iz Vranograča prividno poklonili Omer pašl u Prijedoru, podigli su ustanak odmah iza njegovog odlaska iz Krajine. U znak općeg ustanka opališe top na Cazinu I izabraše za vođe spomenutu trojicu krajiških prvaka onoga vremena. Sva trojica su sinovi onoga kraja.
Cazin je opet, ali ujedno i posljednji put središte otpora. Kad je Omer pašina vojska iza pobjede nad Krajišnicima pod zidinama Jajca zauzela Cazin, otpraćeno je odavle 45 ljudi okovanih u lance u progonstvo i ni jedan se nije vratio. Među ovima bio je i Murat Kapić brat Ibram ef. U predokupaciono doba igrao je ovdje vidnu ulogu Hadži Ahmedaga Pozderac.
Usred mjesta diže se brežuljak, poput onih u Krupi, LjubIjani i Gracu, s kog se otvara prekrasan vidik na okolna brda pa čak na Plješivicu. Na njemu je bio stari grad, kome se i danas vide ostaci. Tu je sagrađena valjda odmah iza zauzeća džamija. God. 1879 porušena je stara zgrada i podignuta današnja, a u nju može stati više svijeta no u Gazi Husrevbegovu (28Xl4m). Džumu klanja ovdje često do 2000 ljudi i sigurno više se svijeta ne sabere ni u jednom mjestu na Balkanu do Stambola.
Ispod grada nastalo je naselje. Cazin se počeo nešto jače razvijati od 1851, kada je postao sijelo ostrožačkog kadiluka u bihaćkom sandžaku, a naročito iza okupacije, kad su u ovom kraju sagradene ceste i otvorena granica prema Hrvatskoj. Tako je postao najveće mjesto u onom dijelu Bosne, što leži na lijevoj obali Une. To je prvo trgovačko mjesto u tom kraju. Osobito su važni sedmični pazari, dok prije bijahu na osobitu glasu godišnji sajmovi.
Od modernih zgrada, što su ovdje sagradene, valja spomenuti zgradu kotarskog ureda i suda (1896), belediju i bolnicu (1891) i medresu s mesdžidom. Sada se dograđuje zgrada osn. škole, pravi hram prosvjete. Pred kratko vrijeme podignut je spomenik kralju Petru I. Oslobodiocu. Cazin je peti grad. u Bosni, u kom je izgrađen moderni vodovod još 1887. Od starijih zgrada ističe se kula porodice Kapića, u kojoj je rođen i Ibrahim ef. Cazin broji 2200 stanovnika.
R a d o t i n a k u l a (toranj) Već je u prvom dijelu ove radnje spomenuto mjesto, gdje stoji ova kula. Osnovica joj je krug. Kako je sazidana na rubu jedne male izbrežine, koja je sa tri strane skoro okomita, to joj je i visina obzirom na ovakav položaj različita. S one strane od izbrežine visoka je kojih 8 m. Pristup k ulazu vrlo je ružan, da ne kažem opasan. Krova nema, ali se balkon očuvao.
Pod njom je pećina i vrlo je vjerojatno da je bila u vezi s kulom. Bila je to stražarnica, pa je po tome i ovaj kraj prozvan Karaula. Kada sam promatrao ovu kulu u onom osamljenom predjelu, upravo me je obuzimala neka tuga. Na nju me upozoriše u Cazinu i sa mnom se do nje zaputiše 30. kolovoza 1934. prijatelji Hasan Alagić i Alija Omanović. Koliko mi je poznato, na ovaj spomenik naše prošlosti nije se do sada niko osvrnuo.
Prvi se put spominje 1563. u izvještaju generala Ivana Lenkovića o gradovima i kulama na Krajini, koje valja stražiti ili srušiti i predlaže se, da se obori (abzubrechen). Ova je kula bila u vlasti plemićke obitelji Kobasića koji bijahu gospodari grada Brekavice na Uni (1488-1580). U turske je ruke pala valjda u isto doba kad i Peći (1635).
M u t n i k. Koja 3 km. na lijevo od ceste, što vodi iz Cazina prema Korani leži selo Mutnik s džamijom i mektebom. Iznad rječice Mutnice diže se slikovito brežuljak, na kome je bio grad, koji se zvaše imenom ove rječice. Sada se od tog grada vidi još nešto zida. Tu je danas džamija, a njena je zgrada sagrađena prije 8090 godina.
Grad je bio malen pa je radi toga nastala izreka: Ko nije grada vidio i Mutniku se čudi; ili: Ko nije Bišća vidio i Mutniku se čudi. Ovaj grad pod imenom Mutnice spominje se od 14 stoljeća. Posljednji su mu vlasnici bili Zrinjski. Od 1553. imao je stalnu posadu. Zauzeo ga je bosanski sandžak Ferhatbeg Sokolović 1577. Pripadao je bihaćkoj kapetaniji. Narodne pjesme spominju: Od Mutnika Muju Razbudnika. Mutnik je rodno mjesto pjevača Mahmuta Šabića.
T r ž a c leži na ušću Mutnice u Koranu. Sjedište je općine i imamata. Uz džamiju je malen mekteb. Od Cazina je udaljen 16 km. Grad Tržac danas je potpuna ruševina. Od 13. stoljeća bio je u vlasti knezova Frankopana. Na diobi 1449. dobi Tržac knez Bartol. Njegovi se potomci prozvaše po ovome gradu Frankapani Tržački. Od 1552. do 1584. bila je u gradu krajiška posada. Turci ga zauzeše 1584. Pripadao je bžhaćkoj kapetaniji kao i Mutnik. U blizini su Tržački Rašteli na Korani, važni zbog sedmičnih sajmova. Troškom Turske i Austrije sagrađen je tu drveni most i predan prometu 3. šabana 1287. (6. studenog 1857.).
Š t u r l i ć. Od Tržca 11 km. niz Koranu leži selo Šturlić od stotinjak kuća što su se razasule oko starog grada, a između Šturlave i Platnenice. Stanovnici su muslimani i pravoslavni. Sjedište je imamata. Ima dvije džamije, mekteb i osnovnu školu. Platnenica džamija sagrađena je pred nekih sto godina, kako kažu stari ljudi, dok je ona do grada nastala odmah nakon zauzeća. Stari grad bio je vlasništvo plemića Šturlića. Krajiška posada od 10 ljudi napustila ga je 1577.; a prije rujna 1636. zauzeše ga Turci i utvrdiše usprkos mirovnog ugovora. Tada je bio kraj oko ovog grada obrastao gustom šumom. Važnost mu je u tome, Što je tuda vodio put u Cazin. U pjesmama se pjeva: Od Šturlića dva Šejtanovića.
P e ć i (P e ć i g r a d) leži u vanredno romantičnom kraju, desno od ceste Cazin—Vel. Kladuša, a od oba ova mjesta udaljen je po 17 km. Sijelo je općine i imamata. lma džamiju, mekteb, osnovnu školu (od 1912) i žandarmerijsku postaju. U zidinama starog grada oko džamije okupilo se nekoliko kuća, dućana i kavana. God. 1933. napravljen je vodovod. Voda je dovedena iz daljine od 4 km. To je djelo Higijenskog zavoda.
Izgradnjom ovog vodovoda stalo se na kraj nevolji, koja je tu vladala. Kraj, u kome je Pećigrad, pripadao je još u prvoj poli 14 stoljeća Kladuškim knezovima i zvaše se Kladuška Peć. Tada je ovo bilo samo selo. God. 1470. prodao je Ivan Kladuški Peći hrvatskom banu Ivanu Tuzu od Laka, a ovaj je po svoj prilici osnovao pećski grad. Jedno vrijeme bio im je gospodar Mihailo Turk i po njem zvahu Mihaila Turka Peći.
Tako ih zovu i turske službene isprave još 1797. Najposlije su gospodari Peći Subići Peranski. Krajiška straža napusti Peći 1577. Prema jednom ugovoru od 1625 imali su neki gradovi, a među njima i Peći ostati pusti, ali ih Turci zauzeše 1626. Uz stari grad, od koga se još i sada vidi jedna kula, sagradi Beširbeg, kapetan ostrožački, novi grad s tabijama i u njem džamiju 1182 (1768) po nalogu bosanskog vezira Mehmed paše Muhsinovića, kako je to uklesano na ploči, što se i u džamiji čuva, a nekoč je stajala iznad gradskih vrata.
U Pećigradu je ugledao svijet Hasanaga Pećki, najmarkantnija ličnost naše junačke Krajine zadnjih decenija 18 i prvih decenija prošloga stoljeća. Još i danas pokazuju stanovnici ovoga mjesta, gdje je bila kućica, u kojoj se rodio i ruševine kule kraj džamije, u kojoj je sjedio dok je vladao tim krajevima. Potekao je iz siromašne kuće, a svojom hrabrošću, junaštvom i drugim vrlinama postao je glasovit mimo sve krajiške begove Bešireviće, Badnjeviće, Bišćeviće, Kulenoviće, Arnautoviće (Krupiće) i druge.
Nije ovdje mjesto, da se iznesu sva njegova djela i nedjela, ali ću spomenuti samo to, da je za nj, njegovu snagu i ugled među Krajišnicima znao vrlo dobro i o njemu vodio računa mnogi bosanski vezir, austrijske i francuske pogranične vlasti, pa carevi u Stambolu i Beču kao i silni Napoleon Bonaparte, knez Miloš Obrenović i Mustafa paša Škodra. Raspolagao je vojskom od desetak tisuća Krajišnika, koji bijahu spremni na njegov mig i u vatru i u vodu.
Onamo od 1770 pa do 1832 nlje bilo navale preko Korduna, u kojoj nije bio. To je često izazivalo represalije s hrvatske strane. Na tužbe iz Beča i Travnika stizali su fermani iz Stambola, kojima mu se naređuje, da poštuje ugovore izmedu cara i sultana, ali on za to nije nikad hajao, kao ni drugi Krajišnici. God. 1809 prevršio je sve mjere. Iznenada je navalio na Cetin i zauzeo ga, a onda popalio kuće po granici i odveo dosta blaga i zarobljenika u Pećigrad.
Tu njegovu smjelost i drskost platila je Krajina krvavo. Maršal Marmont ne mogavši legalnim putem postići pravdu, povede vojsku, razbije Krajišnike i spali sav Izačić i okolinu, a onda opsjedne Bihać. Sad je Hasanaga, koji se bio zatvorio u Cetin, morao napustiti ovaj grad. Od ovoga vremena do odlaska Francuza iz Hrvatske mirovao je Hasanaga, a onda ponovo nastavio svoj stari zanat. Od prvog dana bio je protivnik reforama Mahmuta II.
On je popalio kuće Iki Miljkoviću iz Vel. Kladuše, Agi Beganoviću i Begi Hukiću iz Stijene, jer su išli u Travnik veziru na pregovore i za to ih je kaznio. Krupski kapetan ubio je 3 veljače 1831 svog rodaka Ibrahimbega Arnautovića, a zeta Hasanagina zbog neke razmirice radi kapetanije, a Hasanaga da osveti zeta dode s vojskom na Krupu prije 14 veljače i popali mnoge kuće. Krupski je kapetan još prije Hasanagina dolaska pobjegao.
Iza toga pljačkao je po krupskoj i bihaćkoj kapetaniji i ubio u Bihaću Mujagu Delića svojom rukom, jer mu se bio opro. Hasanaga je pristao i uz pokret, kome stade na čelo Husein kapetan Gradaščević. Skodra paša (Mustafa paša Bušatlija) krajem veljače 1821 ponudio mu je savez protiv Porte, što on prihvati i u to ime pošalje u Skadar odmah prvih dana ožujka svoga čovjeka Omera Kapića. U lipnju pozvao je Hasanaga Krajišnike, da pođu protiv padišaha.
Što je dalje bilo ovih mjeseci tačno se ne zna, ali je Husein kapetan sjedeći u Travniku na vezirskoj stolici pisao Hasanagi prvih dana siječnja 1832, tražio pomoć u vojsci i predbacivao mu sporost. Ubrzo iza toga ostavio je Hasanaga Gradaščevića, ali je i dalje ostao sultanov protivnik. Ima jedna verzija, kako je Porta opremila Hasanagi svoga čovjeka, nekog Hadži Hasan ef. sa 60.000 groša i fermanom, kojim mu se sve oprašta i imenuje ga se pašom sa dva tuga (ićitugli) samo da prede na stranu Porte i da se odrekne Gradaščevića, ali on na to nije pristao.
Kada je 4 lipnja bio konačno poražen Husein kapetan pod zidinama Sarajeva i dao se u bijeg prema Gradačcu i Slavoniji, a Kara Mahmut paša ušao u Sarajevo, završen je ovaj pokret, a za slom bio je kriv i Hasanaga Pećki. Kara Mahmut paša prisili pod jesen 1832 Hasanagu na predaju i uputi ga u Carigrad, da se više nikad ne vrati u Krajinu, kao ni Husein kapetan u Posavinu. Bilo mu je oko 90 godina. Ne zna se tačno, kada je oči sklopio.
Iza njega su ostala četiri sina: Omer, Daut, Hasan i Husein. Neki kažu, da mu se jedan sin zvao Mula Mustafa, a ne Hasan. Potomci Hasanagini žive sada u Vidovskoj i zovu se Omeragići. U muhuru (pečatu) bijahu ove riječi: (Ko u sudbinu vjeruje, siguran je od brige. Rob Hasan). Pjesnik srpski Milorad Šapčanin obradio je u jednoj pripovijesti život Hasanage Pećkog.
Nakon punih 56 godina proslaviše se Hasanagini sumješćani i ostali Krajišnici baš u njegovom rodnom mjestu i u neposrednoj blizini, na Brezovoj kosi. Na 6 i 7 listopada 1878 borili su se ovdje Krajišnici upravo divovskom snagom s pretežno jačom i za rat spremnom vojskom. Sami Bog zna, koliko ih je palo za ta dva dana. Besprimjemom srčanosti srtali su u ždrijelo smrti.
Prema službenom austrijskom izvještaju pala su ondje 53 carska soldata, a 205 ih je ranjeno i medu njima 5 časnika. Živi svjedoci kažu, da su austrijski gubici bili mnogo veći, ali i priznaju, da je Krajišnika palo mnogo više no Švaba. Jedan djećak ubio je iznenada poručnika Karla Miillera i umaknuo. Njemu drugovi podigoše odmah spomenik na mjestu, gdje je pao, koji i danas stoji i na njemu čitamo: „Den im Gefechte am 6 Oct. 1878 hier gefallenen Herrn Carl Muller, Lieutenant i. d. Reserve — die Kamaraden des k. k. Inf. Regts. Nro 48”.
A nii eto sve do dana današnjeg ne stavismo našim šehitima ni ploče na onom mjestu, a da i ne govorimo o dostojnu spomeniku. Ovaj se dječko zvao Dekan Rekić i sve do sloma Austro Ugarske krili su ljudi to njegovo junaštvo, a tek onda počelo se o tome otvoreno govoriti. Dekan je roden u Todorovu. Vođe ovih Krajišnika: Hadži Hasan Salkić iz Krakače (blizu Pećigrada), Ahmed Musić i Ibrahim Medinelija pohvatani su i u Bišću strijeljani, kao i bihaćke vođe Džaferaga Popržen, Hasanbeg Bišćević i hodža Husein ef. Hajić. Ne znam, da li Bišćani znaju za grobove ovih šehida.
T o d o r o v o (N o v i g r a d) je udaljeno 22 km. od Cazina, a leži uz cestu, što se izmedu Skokova i Peći, odvaja od glavnog puta Cazin-Kladuša prema Vranograču. Ovo je skroz romantičan kraj i bogat raznim voćem. Todorovo ima džamiju, mekteb i osnovnu školu (otvorena 1929), koja nema svoje zgrade, no se nastava drži u mektebu.
Današnja je zgrada sazidana 1285. (1868), a gradila su je tri primorca: Vicko, Pepo i Lovro. Mješćani pričaju, da su za jedan dan nanijeli kamen za ovu zgradu; poredao se čovjek do čovjeka od potoka do džamije i tako je pribavljeni kamen išao s ruke na ruku. Na protivnoj strani od podora grada stoji napola porušena Tabakovića kula. Kako je već prije spomenuto, da u ovome kraju ima mnogo mlinova, onda je u glavnom rečeno sve, što se može reći o današnjem Todorovu.
Todorovo se najprije zvaše Novigrad, a onda Todor Novi. To je ime dobilo u 16. stoljeću po kapetanu Zrinjskog Deli Todoru, koji tu pogibe 1560. braneći grad. Tada je planula barutana, te je tom nezgodom grad razoren i ponovo sagrađen. God. 1578. zauzeše ga Turci. Za vrijeme turske uprave pripadalo je Todorovo najprije krupskoj, a onda ostrožačkoj kapetaniji. U turskim ispravama još iz konca 18. stoljeća piše se Todor Novi, a pod ovim ga imenom navodi i turski geograf Ćatib Čelebijais).
Gradom je zapovijedao dizdar. Posljednji su dizdari bili iz porodice Melkića. Krupski su kapetani do druge pole 18. stoljeća bili Badnjevići, od starine hrvatski plemići. Jedan od tih Badnjevića uvakufio je Iiiep komad zemlje za todorovačku džamiju. God. 1641 bio je u Todorovu Karnian aga (Kharnian Aga) koji je s Mujom Hrnjicom i ostalim Krajišnicima često prelazio u Hrvatsku. Ime ovog age očito je krivo napisano, ali ne mogoh odgonetnuti, kako se pravo zvao.
V r a n o g r a č je danas poslije Cazina i Velike Kladuše najveće naselje u ovom kraju. Od Todorova je udaljen 14 km. Cesta je lijepa, ali su krajevi, kroz koje je prosječena. još ljepši. Za dva sahata prevale krajiška kola ovaj put, oko kog su se okupile sve prirodne ljepote cazinskog kotara, a i samo je mjesto u vanredno romantičnom kraju. Ispod malog brežuljka, na kome su ruševine starog grada, nižu se oko ceste kuće i mala čaršija. Sijelo je općine i imamata.
Ima mekteb, osnovnu školu (od 1889). ambulantu, poštu i brzojav. Svijet je dosta odan piću usprkos nastojanja sa strane pozvanih. Grad je bio dugo u vlasti plemena Kreščića kao i Podzvizd, a onda je dospio u vlast Nikole Šubića Zrinjskog. God. 1563 bijahu ovdje na straži 32 momka krajiške posade, a 1580 zaključilo je ratno vijeće, da se grad napusti.
Turci ga naseliše prije rujna 1636, popraviše i smjestiše u nj posadu od 100 momaka s dizdarem na čelu. God. 1641 bio je dizdar Elezović i glasovit četovođa, a spomen mu se sačuvao i u narodnim pjesmama. Njegovi su potomci bili također dizdari. Za velikog rata, što se vodio nakon druge opsade Beča (1683), stradao je i Vranograč. Ban Adam Baćan bio ga je i osvojio 1696, ali ga i izgubi već slijedeće godine, što bi priznato i karlovačkim mirom 1699.
U gradu, koji je zapravo bio gospodski dvor, sagradena je džamija i tu je postojala do 1875, a onda je porušena i nova podignuta u ravni pod gradom. Ovu zgradu porušiše 15 srpnja 1933 i na istom mjestu počeše zidati novu, ali je rad iz formalnih razloga obustavljen, te momentano ovdje nema džamije. Odje je živio bajraktar Redžić, poznat protivnik reforama i Omer paše Latasa.
P o d z v i z d. Nekako na pola puta između Velike Kladuše i Vranograča, nešto podalje od ceste je selo Podzvizd. Pored sredovjekovnog grada tu su dvije džamije i osnovna škola (otvorena 1911). Sjedište je imamata. Od 1933 vadi sa ovdje barit. Zgrade, u kojima je smješten mekteb i osnovna škola, potpuno odgovaraju svojoj svrsi. Jedna je džamija u gradu i ne zna se kad je sagradena, ali svak priča, da je to prva u tom kraju, pa se stoga još i danas u njoj klanja.
Kojih 200 koraka od te džamije sagradena je pred 50 godina druga i kako je bila trošna i neprikladna za bogomolju, porušena je i podignuta nova, vrlo lijepa zgrada dobrovoljnim prilozima i trudom siromašnih stanovnika ovog sela. Još nije službeno otvorena, ali se u njoj po prvi put klanjalo 28 kolovoza 1934 povodom vaza Hadži Mehmed efendije Handžića.
Stari grad stoji na vrhuncu brijega, koji se na sve strane nekako podjednako spušta, a dr. Truhelka ga ubraja u najstarije gradove u Bosni. Kula u dvorištu grada sazidana je još u 13. stoljeću. Ulaz je 4 metra iznad zemlje, a ovake su se kule gradile po Evropi u ranije doba srednjeg vijeka. Nijemci ih danas zovu „Bergfrit”. Oko kule sagrađeni su kasnije bedemi.
U srednjem vijeku bijahu gospodari ovog kraja Kriščići, pa se po njima zvaše i Podzvizd Kriščići. Više puta zauzeše i izgubiše Podzvizd Turci, ali od 1670 ostade trajno sastavni dio bosanskog pašaluka. Kako na ploči iznad vrata čitamo, grad je popravljao neki Mustafa paša za vlade sultana Mahmuta I, a to će reći između 1730 I 17ft4. Brojna četovanja na Krajini izmedu islamskih i kršćanskih Krajišnika, braće po krvi i jeziku, što su stoljećima trajala, završena su kod Podzvizda 10 srpnja 1845.
Onovremeni pukovnik u Glini i kasniji hrvatski ban Josip Jelačić navali s vojskom na ovaj kraj, da osveti jednog dječaka, koji je lovio rakove u Glini i poginuo od puške nekog Krajišnika, ni kriv ni dužan. Jelačićevi vojnici ne poznajući terena udare na močvarno tlo itu ih Podzvizđani razbiju. Priča se u Podzvizdu, da su u tom okršaju poginula samo dva bos. Krajišnika i to Nezir Obić Mašin iz Podzvizda i Ale Hajder iz Male Kladuše.
S ovom su se pobjedom dugo vremena ponosili Podvižđani i pripovijedaju još i danas, da su im djedovi razbili Jelačića. Mjesto, gdje se to desilo, zove se Oskoruša. U Podzvizdu je sjedio dizdar. Sadašnji imam u Cazinu Sulejman ef. Dizdarević potomak je podzvidsklh dizdara. Ovdje se čuva jedan binjiš i jedan talambas kao poklon nekog bosanskog paše Podzvižđanina. Narodne pjesme pjevaju: Od Podzvizda dva Nesimovića.
Kako priča 80 godišnji starac Meho Pašin Osmanagić, posljednja je četa od 24 druga iz Podzvizda krenula u prvi utorak iza Alidžuna (6 kolovoza 1878) pod vodstvom Omerka Mustedanagića pod bajrakom Mume Dizdarevića, da s ostalim Krajišnicima brani Bosnu od Austrije. U toj četi bio je i naš ihtijar Meho Pašin. Glas o ulasku carske vojske u Bosnu djelovao je, kaže Meho, na Krajišnike „ko da je palo nebo na zemlju”, ali valja se i tome oprijeti. Iz ove male čete jedini je Još Meho na životu. Neka nam ga Bog poživi još koju godinu kao živu i nepatvorenu knjigu onih dana.
V e l i k a K l a d u š a leži s obje strane potoka Grabovska. Na desnoj je strani ovog potoka staro naselje i grad, dok se na lijevoj strani, po ravnici, stere novo naselje, nastalo nakon okupacije. Poslije Cazina najveće je i najznamenitije mjesto ovog kraja. Osobito su poznati sedmični marveni pazari. Sajmište je prostrano i vrlo lijepo uređeno. Ovdje je sijelo ispostave, općine i imamata.
Ima džamiju, srpskopravoslavnu crkvu, mekteb i osnovnu školu (od 1896), poštu i brzojav. Odavle vode ceste u Cazin—Bihać, Karlovac i Slunj, Glina—Sisak i Vranograč— Krupa. Kojih 8 km uz cestu Vel. Kladuša—Cazin leži uz Kladušnicu lijepo selo Mala Kladuša s nekoliko kuća, džamijom I mektebom. Velika i Mala Kladuša ili, kako se nekoč zvahu, Donja i Gornja Kladuša spominju se od 13 stoljeća.
Najprije im bijahu gospodari knezovi Blagajski, a napokon knezovi Frankopani Slunjski. God. 1585 ostavi krajiška posada Kladušu, jer se ni za grad ni za čuvare nije niko brinuo. Po ugovoru izmedu Turske i Austrije, sklopljenom 1625, trebala je ostati pusta, ali delije na Krajini ne mareći za carske ugovore, skupe se 1633 i zaposjednu grad te ga utvrde i opašu novim prostranijim bedemom. Tada je ovaj grad zadobio današnji oblik, ma da ga je nešto popravio ostrožački kapetan Mehmed.
Kada su se u Kladuši nastanili krajiški muslimani 1633. dožlo je s njima onamo i pravoslavnih. Od toga vremena Kladuša je glavno ishodište četovanju po preostaloj Hrvatskoj, što stajaše pod vlašću bečkog ćesara. Oni zaposjedoše 1646 i susjedni grad Cetin. U Kladuši je bio 1641 harambaša Mustafa Hrnjica, a uza nj se spominju njegova braća (ali ne po imenu) i Kozličić Mustafa (a ne Huremaga).
Njih ističe jedan izvještaj, kako najčešće četuju. Brojne pjesme i priče slave junaštvo Muje Hrnjice i njegove družine. U samom mjestu još se danas zove jedno vrelo Mujin bunar. Kladušani pokazuju i mjesto, gdje je bila Mujina kula nedaleko ovog vrela i stupa za kahvu. I zaista vide se neke zidine uz kuću današnjeg kladuškog imama Hadži ef. Rizvića. Ispod zidina te Mujine kule teče potok Grabovska.
Jedan Kladušanin pričao mi je, kako je neki pjevač u jednoj sarajevskoj kahvi pjevao pjesmu o Muji Hrnjici i u pjesmi spomenuo kako do njegove kule dolaze lađe. Tu se desio jedan Kladušanin pa će pjevaču: „Vira je, lažeš! Ispod Mujine kule teče potok i kad po njemu rak ide, vide mu se leđa”.
Dr. Ćiro Truhelka napisao je prije 32 godine o Hrnjic Muji ovo: „O tom narodnom junaku povjest ništa ne zna, nu pjesma ga je tim jasnije opisala, te od njega načinila glavnog heroja bosanskih muslimana. Ona priča, kako je u banjalučkog paše stekao milost i dobio Kladušu, te oko nje četovao i junakovao, kako se s vilama pobratio, te ga one u boju štitile, kako mu je glas junački na daleko slovio, te pred njim strepia vas kršćanluk od Zadra do Zagreba, kako je samac potukao 60 junaka, kako je pobio Kostriješharambašu, kako je u Janoku dopanuo ropstva, te se izbavio”.
Od poetičkih epizoda u narodnim pjesmama i pričama o Muji Hrnjici, najljepša je ona o njegovoj smrti. Poginuo je naime od ruke svog najvjernijeg pobratima, Katarice Mehe. U Hrnjice bijaše vila posestrima, koja bi mu češće došla noću, da ga svjetuje i razgovara. Jedne noći dođe mu, nu u liku Mehine žene. Meho pak, misleći da ga pobratim sa ženom sramoti, naumi osvetiti se, ali kako se svuda krajem pronio glas, da Hrnjicu ne će ni nož posjeći ni puščano zrno usmrtiti, upita pobratima, od česa li bi on mogao poginuti.
Mujo Hrnjica, ne misleći zla, iskaza mu, da ga može ubiti samo zlatno zmo saliveno od sedam madžarija. Meho pozva na to Muju u lov, dočeka ga iza busije i ubi zlatnim zrnoni u planini Zvijezdi. Još danas pokazuje krajiški narod u Petrovoj gori grob tog narodnog junaka”. Tako eto na osnovu izvještaja Vuka Krste Frankopana znamo, kad je bio Mujo u Kladuši. Na istom se mjestu spominju Mujini suvremenici i u četovanju sudionici: iz Bihaća kapetan Idrizaga Velagić.
Alaga Ibrahimagić i Ibrahimaga Čerkić, iz Izačića Husein barjaktar i Kurt harambaša, iz Bužima Muhamedaga brat kapetanov, iz Krupe Redžebaga Badanjković (Badnjević) i delibaša Badanjković, sa Udbine Biničević, od Bunića Dervišaga Filipović i Ahmedaga Kurtić, iz Perušića Salihaga Nasuhović i Salihaga Furenković, od Ribnika Alaga Kurtagić i Kurtaga Zenković i oni, koji su već spomenuti u pojedinim mjestima.
Tu se naročito ističe, da je Nasufović glavni; i najbolji vodić. Uz to se spominju kao vodići i kršćani iz raznih ličkih sela: Marko Voserković, Sirodulović, Prodan Usorac i Mile Ustović (Vsstouitsch). Nestalo je Muje Hrnjice, ali je njegov duh lebdio nad ljudima ovog kraja sve do ulaska austrougarskih četa u Bosnu i kroz to čitavo doba bijahu stanovnici ovog kraja vatra živa, po koji put prekrita pepelom, kog bi u času nestalo, samo ako je puhnuo i najmanji nepovoljni vjetar, a vatra bi planula, pa što Bog da i i srića junačka.
Gradom Kladuškim zapovijedao je dizdar, a posada je brojila 120 momaka, kojim je bio vrhovni zapovijednik ostrožački kapetan. Preko 150 godina bili su ovdje dizdari iz porodice Alagića, kojoj je pripadao i Husein, zadnji dizdar kladuški, a živio je još sredinom prošlog stoljeća. Nakon pada Cetina 1790. nastaniše se Cetinjani muslimani u Malu Kladušu. a posada cetinjska smještena je u kladuški grad.
Cetinjska je posada brojila 72 nefera sa zapovijednicima i to: 17 drugih i 18 trećih azbana, 18 petih farisana (konjanika) i 19 prvih martolcza. Njihov mevadžib (beriva) sređen je na predlog bosanskog vallje Husamudin paše nakon njegova odlaska s Bosne 22. zilhidžeta 1211. (18. Iipanj 1797.), a primali su ga od džizije Starog Majdana i Vučitrna. Kad je bio govor o Ostrošcu, spomenut je boj pod Kladušom 1835. i poraz vojske Murat kapetana. Iza ove bitke najznamenitiji je dogođaj u Vel. Kladuši okupacija 1878.
Nakon pada Pećigrada pade 9. Podzvizd, a 10. Vranograč, dok se grad u Vel. Kladuši održao još deset dana Opsjedao ga je jedan lovački bataljun. Posljednja osmerica ljudi napustiše noću od 19. na 20. listopada ovaj grad, a tim pade i posljednje mjesto Bosne. Dvije najljepše zgrade u Vel. Kladuši, što su podignute iza 1878. ovamo, jesu dvije bogomolje, džamija i srpskopravoslavna crkva. Džamija je sagrađena 1319. (1901) i svečano otvorena 27. rujna 1901. Uz veliku je svečanost posvećena i crkva pod jesen 1913.
