U srcu Bužima, gradiću koji gordo stoji na sjeverozapadu naše domovine, rodio se 4. oktobra 1965. godine Izet Nanić, čovjek čije će ime postati sinonim za hrabrost, odanost i neizmjerne žrtve u borbi za slobodu Bosne i Hercegovine.
Kao sin Ibrahima i Rasime Nanić, Izet je odrastao u velikoj porodici, gdje su se, uz ljubav i slogu, njegovali tradicija, muzika i sport. Sa šestoricom braće, svako je u porodičnom krugu pronašao svoj hobi; od sviranja gitare, harmonike, trube, do tambure, ali i predanost različitim sportskim disciplinama. Ovaj skladan život prekinut je izbijanjem rata, kada je Izet, vođen ljubavlju prema domovini, odabrao put borbe za slobodu.
U burnim danima početka devedesetih, Izet Nanić se vraća u rodni Bužim, napuštajući redove JNA, da stane na čelo odbrane svoje općine. S povratkom, ne samo da je uzeo aktivno učešće u organizaciji odbrane već je postao temelj formiranja prvih vojnih jedinica. Tragedija gubitka brata Nevzeta dodatno je učvrstila njegovu odlučnost da preuzme odgovornost vođenja Bužimljana.
“Njegov otac je bio protivnik odluke o preuzimanju komande, ali Izet je bio čvrst u svojoj namjeri, posebno nakon bratove pogibije, uzimajući stvari u svoje ruke u ime konačne pobjede,” prisjećala se njegova majka Rasima Nanić.
Već u avgustu 1992. godine, Izet je imenovan za komandanta Štaba Teritorijalne odbrane Bužim, a nekoliko dana kasnije, pod njegovim vodstvom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada, preteča kasnije čuvene 505. viteške motorizovane brigade.
Šefik Veladžić, poznatiji kao Šeki, nosilac Zlatnog ljiljana, svjedoči o izazovima koje je Izet Nanić imao tokom formiranja brigade. “Napadi na njega nisu izostali, jednom su čak opkolili komandu s namjerom svrgavanja, optužujući brigadu da je ‘crvena’ i pod komunističkom kontrolom. No, borci i starješine već tada formirane brigade, stali su uz svog komandanta,” prisjeća se Šeki.
Transformacija odreda u bataljone, štaba u komandu brigade, sve je to odrađeno u rekordnom roku od 15 dana, zahvaljujući energiji i viziji Izeta Nanića, potkrepljenoj poštovanjem i povjerenjem koje je uživao među borcima. Specijalne jedinice “Hamza”, “Gazije” i još tri bataljona bili su stubovi nove brigade, kako navodi zamjenik komandanta Hamdija Mustafić.
Izet Nanić bio je komandant koji je insistirao na temeljitoj obuci svojih boraca. Samir Abazović iz IDV “Gazije” ističe da je Nanić bio autoritet i vođa, ne samo kroz formalni položaj, već kroz osobni primjer i posvećenost obuci specijalnih jedinica.
U Bužimu, gdje se oslovljavalo imenima ili riječju ‘borac’, nije bilo mjesta za vojničku hijerarhiju ili formalizam, kako napominje Abid Duraković, pomoćnik komandanta za moral. Edham Eminić, nosilac Ordena srebreni štit, opisuje Nanića kao čovjeka prije nego komandanta, stratega i borca koji “nije bolovao od komandovanja”, već je znao kako raditi s ljudima, što je ključ njegovog uspjeha.
Izetova sposobnost da bude s borcima čak i kad fizički nije s njima, pratiti ih preko radioveze, znati svaki brežuljak, svako drvo, svaki detalj terena, bila je posebno cijenjena među borcima, navodi Duraković.
Takav pristup i vještina komandovanja došli su do izražaja tokom osvajanja Čorkovaće u oktobru 1992. godine, što je bio prvi korak ka uspostavljanju linije odbrane duž državne granice s Republikom Hrvatskom.
Izet Nanić je svojom mudrošću i hrabrošću oblikovao budući karakter ratovanja 505. viteške brigade, posebno evidentno tokom akcije “Munja '93”. Kao remek-djelo manevarskog ratovanja, ova akcija je odredila bužimske borce kao junake bez straha, koji su se oslanjali samo na vlastitu hrabrost i vjeru.
Mahmut Bapić, otac poginulog borca, govori o neustrašivosti bužimskih boraca koji su, često bez oružja ili s minimalnom količinom municije, ulazili u neprijateljsko zaleđe, donoseći iznenađenje i paniku među neprijateljske redove.
Komandant Nanić je uspio uvjeriti svoje borce u efikasnost ovog načina ratovanja, kako ističe Samir Abazović, što je omogućilo bužimskim vitezovima da prevladaju neprijatelja unatoč njegovoj boljoj naoružanosti.
Tokom ratnih godina, Izet se istakao kao komandant 505. bužimske viteške brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegova vojnička vještina, hrabrost i strateški um, brzo su ga uzdigli do čina brigadnog generala. Pod njegovim komandovanjem, 505. brigada je postala poznata po svojoj odlučnosti i efikasnosti, što je bilo od presudnog značaja u mnogim bitkama za odbranu naše domovine.
Izetova hrabrost i odvažnost u srcima su Bošnjaka ostavila neizbrisiv trag. Nažalost, njegov život tragično je prekinut 5. avgusta 1995. godine, tokom operacije oslobađanja pograničnog područja između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Izet Nanić nije samo ime na stranicama historije, već vječiti podsjetnik na cijenu slobode koju smo platili, na ognjišta koja branimo i zemlju koju volimo.
Danas, s ponosom se sjećamo i odajemo počast junaštvu Izeta Nanića, generala koji je svoj život posvetio odbrani domovine. Njegovo herojstvo nas uči da ljubav prema domovini nije samo riječ, već djelo i žrtva. Neka nam život i djelo Izeta Nanića budu vječni podsjetnik da je Bosna i Hercegovina zemlja junaka, a njegova žrtva putokaz ka budućnosti koju gradimo na temeljima slobode i jednakosti za sve njene građane.
Citati i izreke Izeta Nanica:
„Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“
“Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!” – posljednje zapisane riječi u njegovom dnevniku
“Sutra kad se rasformira ova brigada, kada električar bude električar, a ne obavještajac, kad svi borci budu na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite i uvažavate… Samo tako ćemo svi skupa biti zajedno. Jer, poslije rata je rat.”
“Ovdje se brani islam. Naš din – vjera. Na nama je da ga odbranimo.”
“Naše je samo da se stavimo u službu i odradimo naš zadatak, a Allah nam je dao i zadatak.”
